srijeda, 24. kolovoza 2011.


Nakon 23 dana boravka u Njemackoj vratili smo se doma. Zadnji dani su bili i dobri i losi ovisno iz kojega se kuta gleda. Ja bih gledao sa one vedrije strane, premda postoji i ona puno iscrpljujuca i ne bas toliko vedra. Martin je opet podnio veliki napor i ponovno postao veliki borac. Postoperativni dio bio je savim dobar, korak po korak isli smo naprijed. Na intenzivnoj se njegovo srce privikavalo na nove uvijete, a kasnije ga je zadesila jos i kratka crijeva viroza. Ono sto je najvaznije dobro se opravlja i nema nikavim nus pojava kao sto je skupljanje vode. Radena su mu 2 ultra zvuka i jos niz ostalih pretraga koje su potvrdile njegovo dobro stanje. Terapija nam je malo promjenjena, dobio je jedan novi lijek, ali sve u svemu jako dobro sve to podnosi. Kada je dosao na otvoreni odjel nazalost razbolila se Franciska. Desetak dana je imala temperaturu i ustanovljena je upala pluca. Zbog toga i niste primali mailove, jer sam po cijele dane bio sa Martinom na klinici dok se Franciska lijecila. Sestre na odjelu su me zamolile da vec u pola sedam ujutro budem na klinici s obzirom da Martin ne razumije jezik i da pocima plakati cim ne vidi nekoga od nas. Tako je i bilo. Dolazio sam oko pola sedam, odlazio sa klinike oko devet navecer. Kako dobiti temperaturu i upalu pluca u Munchenu usred ljeta? Vrlo jednostavno. Temperatur su se kretale od 17- 23 stupnja. U 23 dana boravka mozda je bilo 2-3 dana da u danu nije pala kisa barem dva puta. U nekim danima nam se cinilo kao da se izmjenjuju 4 godisnja doba, a k tome kad jos zurite djetetu i pokisnete pa se to jos sve susi na vama, eto recepta za prehladu i upale. I onda nam se ponovno dogodila izolacija. Jos ni sada ne znam kako to dijete je moglo izdrazati u 4 zida 3 dana da ne moze izaci ni na hodnik, sa tisucu i tisucu pitanja, ali je bio tako strpljiv i razborit da ni ja u tim trenucima vjerojatno ne bi postupio tako. S obzirom da u ovu kliniku dolaze djeca iz cijeloga svijeta svaka sa sobom neto i ponesu. Tako je Martin od svojih "cimerica" (sve same Njemice, ali porjeklom sa Sri Lanke i Sirije) pokupio neku crijevnu virozu koja nas je automatski smjestila u izolaciju. On nije bio zacetnik jes su mu nalazi urina i stolice na intenzivnoj bili savim u redu. Tako smo zadnje dane proveli sami u sobi bez pogleda na vanjski svijet. Bili smo po cetvrti puta u ovoj klinici u Munchenu, ali i dalje smo zahvalni svima koji su nam omogucili da ovo sve dozivimo i prozivimo zajedno s njim. Teski su to trenuci, ali ti trenuci nam daju radost daju nam bolje sutra. Zahvalni smo svima vama koji nas pratite na ovom nasem putu, lijecnicima i osoblju djecje kardiologije na Rebru, kao i lijecnicima i osoblju klinike u Munchenu. Mozda jezik ponekad moze i biti barijera u komunikaciji, ali kada vidite te nasmjesene med, sestre koje Martinu na njemackom pokusavaju nesto objasniti, a on se smije kao da nesto razumije onda shvatite da postoji samo jedan jezik, jezik srca. Jer oni su tamo zbog ovih malih srcanih bolesnika da im omoguce sto jednostavniji i ljepsi boravak u bolnici. Eto, vratili smo se doma i sad idemo u nove pobjede... Da li cemo se ponovno trebati vracati tamo ovisi o Martinu. O tome sad ne razmisljamo. Hvala vam svima, Bog vas blagoslovio!

2 komentara:

  1. Kada ovo citam pitam se kako bi i nama bilo da je Noa dozivio 2 i 3 operaciju.Kada sam se cula jednom sa Franciskom,kazem joj kako je Ivana S.G.koja je sa svojom kceri u to vrijeme bila samnom gore,bila hrabra,izgledala mi je neustrasiva,ostala u prekrasnom sjecanju zbog svega sto je za mene napravila....a kako sam ja bila u strasnom strahu kako cu doma zivijeti sa djetetmo koje treba jos 2 operacije....I tada mi je Franciska rekla da ste vi sve prepustili u Bozje ruke ako sam je dobro shvatila...Tada sam se pitala kakva je to moja vjera tako slaba,cijeli zivot Nedjeljom idem u crkvu,Ukljucili smo se i u obiteljsku zajednicu u nasoj zupi ali i dalje se svega tako bojim...Mozda je taj strah bio prisutan zbog soka kojeg sam valjda dozivjela saznavsi za tu gresku,zbog odvojenosti od Luke tada starog 3 godine i zbog neizvjesniosti ali i danas se pitam kakva je to zapravo moja vjera u Boga....Jako mi je drago zbog sve djece koja dobro zavrse i nadam se da ce dijete koje sada nosim,kada se rodi,biti zdravo ali kako Bog da....Mozda me ovaj puta ako se dogodi ,nece biti toliko strah,zbog toga jer tada nisam nikoga poznala tko je u istoj situaciji kao i mi...ali sada vas sve imam i znam da iako se ne poznajemo,u ovakvim situacijama nema nitko tko ti ne zeli pomoci,svi me ohrabruju...Sada jos samo cekam da mi se seka sa Filipom vrati takoder sa operacije u Njemackoj i da budem njoj podrska kakva ste svi vi bili meni i njoj..Uzivajte u svakom danu sa Martinom,bez straha ako je mnoguce,zelim vam otvoreno srce za druge...puno zdravlja i strpljenja i puno hvala za sve sto ste ucinili za moju Andreju Lozar i Filipa...Nadam se da cemo se negdje i sresti..Pozdrav od Ivane ,Kristijana i Luke Manhard..

    OdgovoriIzbriši
  2. Hvala Bogu !

    BVB!!!

    Lijep pozdrav ...

    OdgovoriIzbriši